Riječ- dvije o  mojoj malenkosti

Ime i prezime:  Manda Jurić, rođena Jakić.

U Bosanskom Šamcu, 20. ožujka, 1962. god., zahvalna Gospodinu  Bogu i mojim roditeljima  majci Ani Jakić rođ. Barukčić i  tati Ivi Jakić (sin Peje) iz Zorica, ugledala svjetlo dana.

Živih braće i sestara nemam. Sestru  Mariju, koja se rodila prije mene, u četvrtoj godini  je Gospodin uzeo k sebi, pa sam  tako po njegovoj volji ostala sama u roditelja.

Otac mi umire 06. listopada 1970. god. U 1980. god. dolazim po prvi puta u Švicarsku.

Nakon tri godine, 1983. vraćam se u Zorice.

12. siječnja 1984. god. sklapam brak sa Markom Jurić (sin Jure i Klare  Jurić, rođ. Čukić).

20. siječnja 1985 god. Bog nam daruje sina Juricu.

U siječnju 1987. god.  dolazi mi  pismo od bivše poslodavateljice iz Švicarske, u kojem mi ponovno nudi bivši posao, jer joj je potrebna jedna radnica.

Zajedničkom suprugovom i mojom odlukom  prihvaćam tu ponudu. To nam je došlo, reklo bi se, kao »As na jedanaest”, a ja samo  kažem: “Bogu hvala”!

Čudni su putevi Gospodnji, zar ne?

Mada mi ta odluka, nije nimalo bila jednostavna.

27. travnja 1987. god. dolazim dakle ponovno u Švicarsku.

U rujnu  1989. god. dobila sam dozvolu na osnovu koje sam mogla dovesti i svoju obitelj, šta sam u najkraćem roku i učinila.

Nismo namjeravali ostati dugo, par godina (kao i većina drugih). Međutim, da nismo gospodari ničega, pokazalo se već 1990. god. Buknuo je rat i mi smo ostali tamo gdje i jesmo.

1992. ili 1993., neznam više točno, samo znam da je bilo u najstrašnije vrijeme, kada su naši Posavljani, a s tim i naši Zoričani, (naši roditelji, sestra moga muža) morali napustiti svoja stoljetna ognjišta, i bez igdje išta, gledajući samo da živu glavu sačuvaju, otići u nepoznato. Tada sam počela razmišljati o životu, i njegovoj ovozemaljskoj vrijednosti.

Ravnodušna nisam mogla ostati na sve to, jer u meni se tada nabrala neopisiva mržnja, bol, tuga, neznam ni sama šta sve još. Izjedalo me to sve, svakim danom sve više. Ne kažem da je to jedini razlog, ali sigurno jedan od glavnih. Nije to pored mene prošlo tek-tako neprimjetno, ali ne smije se zaboraviti ni to, da svatko od nas ima već skrojeni životni plan, prije nego se rodio. Pa zašto bih ja onda bila izuzetak?

1.  1 rujna 1994. god. sam se teško razboljela. Pored najveće liječničke borbe, njege i skrbi, nije išlo onako kako mi ljudi često zaželimo ili pak zamišljamo kako bi to trebalo biti. Borba da mi spase «goli život” bila je na prvom mjestu. No, i pored njihove najbolje volje, kómu nisam mogla izbjeći, tako da sam 7 dana bila u komi. «Bog je 6 dana stvarao svijet», kaže Sveto Pismo, a mislim da je to i u mom slučaju imalo neku značajnu ulogu. Ostala sam tu u bolnici mjesec i pol dana. Onda su me poslali na oporavak, do kojeg je samo nakratko došlo. Naime, mjesec dana kasnije sam dobila unutarnja krvarenja, koja su bila presudna za moju sadašnju 100%  invalidnost, što je značilo: invalidska kolica. Na samom početku, ne mogu to nikome objasniti kako mi je bilo, no, sada sam i za to Bogu zahvalna, inače bi moja životna kvaliteta izgledala posve drugačije. Ali eto, Bogu hvala, da postoje takva pomagala koja mi uveliko olakšavaju moju invalidnost. Naravno da me to ne veseli, ali Bog ima svoj plan sa svakim od nas. Zašto je to pripustio i dozvolio, to On sam najbolje zna.

Ne kažem tim da Bog želi da nam loše ide ili da smo pak bolesni. Zasigurno ne! On nam uvijek želi dobro, ali da li mi sami to isto želimo, to je već drugo pitanje. Ja sam mu za sve u životu zahvalna, i za dobro i za ono manje dobro. Sretna sam, da sam u najtežim trenucima života pronašla njegovu milost i da sada njemu pripadam. Isus Krist je moj život, moj Gospodar, moj Spasitelj i moj Bog. Zahvalna sam mu što  mi je pomogao da se vratim na pravi put, tj. k njemu. Zahvalna sam mu isto tako da mi pomaže da i dalje ustrajem, da ne pokleknem i ne izgubim nadu. Znam da je on svemogući, isto tako znam da me on svakog trenutka može izliječiti. Ali sam i toga svjesna da se Bogom i njegovom voljom ne može manipulirati, nego da u vjeri i nadi živimo a on će svoje napraviti onda kada to njegova volja bude. Važno je da smo mi voljni i da mu otvorimo naša srca da On svojim Duhom Svetim može kroz nas i na nama djelovati i raditi, da nas može po svojoj volji oblikovati. Ja se nadam, nada je ta koja posljednja umire.

Vjerujem da sve ono što je liječnicima (čovjeku) nemoguće, moguće je Bogu našemu Gospodinu Isusu Kristu i Duhu Svetom! Božja milost-ljubav, moja obitelj, moji bližnji, kao i moji dobri prijatelji, koji me na svakom koraku podržavaju, daju mi uvijek nanovo snage da ne posustanem! Da iz najtežih trenutaka, izvučem nešto pozitivno i korisno, pogotovo nešto što će pomoći izgradnjih drugih.